Girl from tomorrow

P.J.? Alana? Transduktor? Hologram? „Wash“? Ništa? Na žalost, u tom slučaju vas moram obavijestiti da ste totalno izgubljeni u vremenu i da vaša vremenska kapsula polazi za 10, 9, 8... Za sve ostale, nastavak slijedi.

Tko nije gledao Djevojčicu iz budućnosti? Sjećam se - ko da je bilo jučer. Svakodnevna doza od pola sata pred tv-om bez ikakvog kontakta s vanjskim svijetom. Zatim ručak u 25 sekundi i 15 stotinki i juriš za školskim autobusom. Nije bilo te sile na Zemlji koja bi tu rutinu uspjela prekinuti.

Desetak potrganih rajfova (devet ih je ispod platna imalo crnu plastiku, a transduktor je bijele boje, ne? :) ), one narukvice koje su bile ravne, a savile su se oko zapešća kad bi njima udario po zglobu umjesto P.J.-a, betonski krug za bacanje kugle na igralištu iza škole kao kapsula i mašta do neba. Kome je trebalo više?

Nedavno sam skinula cijelu jednu sezonu s neta. Tjedan dana downloada preko lan-a u studentskom. I onda stavila share. Laptop mi štekao cijeli dan od silnog uploada. Fora. Sad se s nostalgijom vraćam u... ah bila su to vremena! I osjećam se staro... Weird!

I onda mi na pamet padne još nekoliko sitnica čiji mi spomen i dan danas vraća osmijeh na lice – Kraš Express vlakići i plastični predlošci za crtanje, Graškograd, Cipelići, Leteći Medvjedići (poster-albumi sa sličicama iz čokoladica za Čovječe ne ljuti se), Kraš slatki paketi za popunjene albume Životinjsko carstvo (mislim na one u koje su se sličice lijepile karbofiksom i koje je, iako su imali pola kile, trebalo slati poštom), četkice za zube koje mijenjaju boju, Power rangersi...

Gdje su nestali svi oni odlični crtići? Njih su danas zamijenile loše kompjutorske animacije i Teletubbies freakovi... Baš su spooky, onakvi, ofucani, s kožom na faci i izbuljenim očima. Nisu li junaci iz crtića oduvijek bili čupavi i slatki? Nekad sam se bojala babaroga, a danas je moja noćna mora da mi, dok spavam, na prozoru maše Tinky Winky uz svoje „Vrijeme za tubbie-papa“. P.S. Evo nekoliko sličica koje mame nostalgične uzdahe :)

Transduktor

Alana, Bruno i Arva

Alana s transduktorom...

...i zločestim Silverthornom :)

Objavio Lyra Belacqua u 31. kolovoz 2006 0:26:00 | 7 comment(s)

Muke po Gavinu

Hihi moram :) Mislim baš sam retardus vulgaris, pljujem po curicama koje sline za sranjem od Tokio bordela (puno tjelesnih izlučevina za jednu rečenicu, jelda?) a gle mene... Mislim da nisam bila toliko opsjednuta nečim od „if you wannabe my lover“ vremena. Ok, redom. Naravno, nema dana bez Lorelai i Lorelai Gilmore. A jedno vrijeme su puštali i Tree hill odmah poslje. E sad, ja to ne gledam, al sam pogledala jednu seriju, ispravak, izdržala jednu seriju, zbog one pjesme na početku. Onaj feeling... Švabe to zovu Gänsehaut. E baš se to desilo. Normalno, morala sam čekati odjavnu špicu. Gavin DeGraw – I don't want to be. Delicious. I onda, dan kasnije, na Music Box Italy, spot za Follow through... i ljubav na prvi pogled. Inače je Amer, popularan u Europi samo u Skandinaviji i Italiji. A od koncerata južnije – ništa!!! Sram nas bilo! Sklada sam (jesam rekla da fenomenalno pjeva?), svira gitaru, klavir (*drool*) etc etc, izgleda preeedobro (bar meni). I ima lijep osmijeh (najvažnije). Album? U Hrvatskoj? Ma daj... Najbitnije je da su police CD Shopova dobro oskrbljene Tokio bordelom i... ma dobro o ukusima se ne raspravlja. Ali Tokio bordel, molim lijepo?!? I sad, jadna ja, moram se zadovoljiti lošim mp3cama s neta i spotom koji, hvala bogu, redovito puštaju na Music box Italy. Evo ga tu, za one koji nisu jadni ko ja (mislim da sam to već rekla?) i koji surfaju na maksadeeselfletrejtu a ne na pedesetšestkbps.

 I još dvije stvari – stavila sam slikicu kape koju sam kupila preko neta neki dan i of course The Gavina. Pa se sad igrajte igre pronađi razl...ovaj sličnosti. Ljubim vas u oko.

Objavio Lyra Belacqua u 24. kolovoz 2006 1:07:00 | 2 comment(s)

Mission : Shakira

Prije neka dva tjedna Gaby, za neupućene The seka (11), saznala da Shakira dolazi u lijepu našu domovinu. Točnije pročitala u 24 sata. E tu počinje naša misija. Za početak, nakon što je tjedan dala isisala starom mozak na slamku, pa joj on poskidao sve svece s neba, i nakon čega bi mu se na spomen najpoznatijih svjetskih bokova digla kosa na glavi, iskušala je preostale taktike. Najprije je stigla bakina penzija. Gaby se, baš kao prava sestra milosrdnica, prijavila kao volonter u preuređenju i čišćenju prostorija u kojima prebiva The Baka, ne bi li, nakon nekoliko sati lizanja i ulizivanja, uspjela izmusti neku bijedu, koja je s mojom studentskom ušteđevinom činila jednu kartu. Ništa od toga. Diranje u tatine živčane strune sad bi bio prerizičan potez. Neda on pare za bedastoće. Stigao je i petak, dan prije koncerta. Poziv za mene. „Čestitamo, u nagradnoj igri Exkluziva osvojila si ulaznice za Shakiru.“ Pametna mala, ostavila moje podatke jer sam punoljetna. Trebam li opisivati koja je ludnica vladala čitav dan? A tata? Pristao je prevesti nas tamo i natrag. Nismo ga čak ni nagovarale! Baš je srce, jelda? I tako… dan nevjerice, i eto nas konačno kod stadiona u Velikoj Gorici. S velike bine čuje se božanstven glasić, upravo završava generalka. Karte podignute. Tri reda čekaju ulaz u stadion. Izabrala sam onaj s najmanje muških jer se zna kakva je procedura na ulazu. Iako su na ogradu pribili table s prekriženim fotićima i kamerama, prošla sam bez ikakvog pregleda. Stadion, bina, ograda… a pred ogradom tridesetak ljudi! Juriš. Gaby se uhvatila za ogradu, ja iza nje. Sedam sati. Koncert u devet. Vodu smo morali baciti na ulazu. Super, već je vidim dehidriranu ili kako se meškolji usred koncerta jer joj se piški. Na sreću, nije bilo ni jednog. Stadion se puni. Mame pokušavaju ugurati klince u prve redove, Gaby se prikovala i ne miče se. Ravno smo pred pozornicom, prvi red. Devet sati. Spidermani konačno sredili rasvjetu, sve spremno. Na pozornicu dolazi, ni više ni manje nego Toni Cetinski. I to slomljene noge. Atmosfera odlična, prepun stadion, ljudi se deru – „Shakira, Shakira!“ Prvi put sam pomislila kako se ne bih mijenjala s nekim na bini. Pola deset. Toni se miče, miču se instrumenti, desetak fizikalaca se s krpama baca na koljena i riba pod. Krpa se pozornica, spuštaju zastori. Još ništa. Gaby cmizdri da je boli kičma i trbuh od ograde na koju su nas nabili Slovenci koji su se nagurali iza nas. U nekoliko navrata publika počinje vrištati na nečiji lažni signal. Deset sati. Gase se svjetla. Potpuni mrak. Kaos. Iza zastora se vidi silueta, metar i šumska jagoda. Hehe, pa i ja imam veće „hips“ od nje. Zastor se diže. I počinje ludnica. Odlična ludnica. Tako blizu. Prvo nekoliko manje poznatijih pjesama, u dugim hlačama i majici, onda par presvlačenja, pa show koji nije baš za malu djecu ali neka, ne vidi se Shakira svaki dan uživo, malo pričica tipa „I just want you to have fun tonight.“ i „pozdrav Zagreb“ usred Velike Gorice. Sve u svemu, fenomenalan show. U jednom trenutku spustila se dolje, ljudi nas prignječili ko palačinke ne bi li došli do nje, no držala se na sigurnoj udaljenosti. Metar od nas. Hm, da, a što s fotkama? Bilo je to ovako. Vidim ja, ljudi iza slikaju ko ludi, pa izvadim ja fotić, al iste sekunde eto mrcine od njezinog bodyguarda, maše prstom prema meni. Dobro, striko, evo odmah ga spremam. Mda. Ipak sam mu bila na dohvat ruke. Šmrc. A onda ona mala kraj mene izvadila mobitel i slika ona njime, slika… Pa da probam i ja. Uspjela. Samo, nisam ja kriva što nemam mobitel s 5 megapiksela za soma eura. Bu-hu. Evo, čak mi jednu nisu uspjeli pokvariti reflektori. Gaby maše, šalje puse, dere se, ona ništa. Gaby izvadi papir koji je nosila za, ono, autogram, kako to već ide, i markerom napiše „Te amo“ i digne natpis u zrak. Shakira pročita, nasmije se i mahne joj. Gaby u sedmom nebu, pitam se koliko je puta premotala film? I tako, završila je s Hips don't lie, još malo trbušnog plesa, rekla pa-pa i otišla. Oko pola dvanaest. Stričeki koji su svirali na nekih stotinjak udaraljki pobacali su u publiku sve što su mogli. Ne instrumente, nego štapove naravno. Sve u svemu, puno odličnog plesa, fantastičnog glasa, malo komunikacije s publikom, tako nešto. Čista petica. Ok, minus pet zbog stričeka bodyguarda. Žuljevi, natečene noge, dvije jadne slike, karte i hrpa lijepih uspomena. Za cijeli život. Dođi nam opet! Mission : complete.

Objavio Lyra Belacqua u 18. srpanj 2006 0:43:00 | 0 comment(s)

The Penđeri

Jučer, onako, cimerica skidala nešto s Džiweba i pokupila virus. I, naravno, zove ona Džija the krivca, da popravi učinjenu štetu, pošto je, pokušavajući healati svoju notebook-bebu, pobrisala hrpu stvari pa nije, onako, radio baš kako spada. E sad, počinje zafrkancija na temu antivirusnih. I, naravno, došli mi do Windowsa (penđera). I eto ti ideje - dobri stari Photoshop, penđer s Deviantarta, luda "vodena" podloga. Dži je predložio "ba" verziju, pa mu sinulo i da bi mogli ubacit piramide, pošto je to, onako, aktualno u zadnje vrijeme. I rekoh ja - neka budu piramide!

Evo rezultata. Lijepo izgleda u pozadini.

Objavio Lyra Belacqua u 5. srpanj 2006 13:57:00 | 4 comment(s)

Fly baby fly :)

Nisam tip osobe koji voli ekstremne sportove. Mislim da je ronjenje na dah najekstremnije od svega što sam isprobala. Ali ima jedna stvar koja me već duže vrijeme fascinira – parajedriličarstvo. Desetak kilometara od moje kuće (na Ravnoj gori) svake se godine održavaju natjecanja u preciznom slijetanju parajedrilicom. Ovaj vikend i Europski kup PGAL Croatia 2006. A nešto malo dalje postoji i jedan letački klub, „Kolibri“. E sad, znam lika koji se time bavi, baš iz tog kluba… I baš su me njegove priče najviše zaludile. Pričao je o tome kakav je osjećaj dok si gore, i to po sat-dva prosječno, koje su tehnike (on kaže da uvijek prati jastrebove jer oni mogu lebdjeti satima u zraku zahvaljujući vrtlozima toplog zraka, pa to iskoristi)… Nisam znala da treba i „vozačka“. Da, i postoji nekoliko kategorija. Ona najzahtjevnija omogućuje letaču da sa sobom u visine povede i suputnika. I sad ja čekam da on položi i da me vozi. Tek toliko, cijena parajedrilice je 1200-4000 eura. Tko voli, nek izvoli. Ili čeka da ga vozaju.

Objavio Lyra Belacqua u 30. lipanj 2006 20:37:00 | 3 comment(s)

Welcome to EU

Rekao mi Netko da uvijek, kad pričam o nečem, skrenem na temu faksa. E sad baš neću. Događalo se tu puno stvari, još će se događat, al baš neću. I neću pričati o tome kako je vruće i o klima uređajima. Dakle tu mislim na dobar stari prozor, masakr svakih pola sata - krvave mrlje na zidu i ostatke donedavno veselih poletnih (haha poletnih) buba. E da, sve nekako asocira na ljeto, more, praznike. Baš tužno. Evo ovaj vikend sam navratila do Dežele (doslovno navratila jer do granice imam punih petnaest minuta autom kad tata vozi, kad ja vozim pola sata, tako nešto, molim bez zlobnih komentara). Na granici onako lijepa velika plava tabla sa zvjezdicama „Dobrodošli v EU“. Tek ušli u državicu (Zašto Hrvatska nikad nije ratovala sa Slovenijom? Jer je postojala opasnost da topovima pogodimo Graz :) ) a ono kolona u suprotnom smjeru…. Kilometar…dva…tri….i tako do pet. Ne nisam brojala, još uvijek sam zdrava, čula sam na radiju. Slovenci, Poljaci, Austrijanci i Nijemci. I još neki pripadnici EU. Mda. I svi se uputili na Hrvaško. Tata počeo pizdit „Kaj sad, kak budemo doma, kolko budemo čekali blablabla…“. A temperatura se lagano penje. Devet ujutro, 23 stupnja. Sitnica. Ništa, čekali smo. Ne previše, nekih sat i pola duže nego uobičajeno. Na sreću, dobri Janezi su na jednom mjestu uz cestu dijelili Mercator mineralnu vodu pa smo nekako preživjeli. Čekali bi dulje da očka ne poznaje Deželo, pa smo dio puta išli nekim shortcutom kroz pripizdinu. Čak se ni lijenom cariniku nije izlazilo. Zabio se u onu svoju limenu kućicu i samo mahnuo rukom. Ma tko bi posumnjao kad mu ja uz smiješak mahnem putovnicom iz auta? :) Uh, da znaju…

Objavio Lyra Belacqua u 26. lipanj 2006 22:55:00 | 3 comment(s)

Riba ribi... nešto...negdje.

Konačno gotovo. Informatika mislim. I, začudo, bez ikakvih loših posljedica.

Što još ima novog? Učlanila se u STAK… neznam baš hoće li imati kakve koristi od mene, ali eto, za početak, napravila im logo… Malu zelenu ribicu. Morala je biti zelena, tako da više izgleda kao Greenpeace logo, ali neka. Evo ubacila sam je dolje u podmorje da ne bude na suhom… I da budi nostalgiju.

Inače, život u domu je paklen. Doslovno. Čim netko objesi neku krpu na prozor, da bi, onako, snizio temperaturu s 40 na 39 stupnjeva, upravitelj doleti kao sokol. Još će nam zabraniti da otvaramo prozore i vrata. U redu, neki pametnjakovići s drugog kata su iskoristili nogometno ludilo pa su, onako, objesili hrvatsku zastavu umjesto zastora. Očito je upalilo jer tamo visi već nekoliko dana.

Eto, jučer me onako lijepo ulovili grčevi… mislim ne zbog prehrane nego divne utakmice protiv Japana. Ali neka… Bit će zanimljivije protiv klokana. I tek što se nešto smirilo, sjetila sam se našeg divnog dekana i opet sve po starom. I još gripa… imam osjećaj da se sve loše ovih dana hvata mene. Nekako čudno djeluje kad kišeš, šmrcaš i hodaš uokolo crvenog nosa u ovakvim vremenskim uvjetima. Ok, ništa čudno, kao što sam već spomenula, u domu je pakao, pa sam neku noć odmjesečarila do hladnjaka (recimo, iako će prije voda zakipit ako je stavim na njega nego se ohladit ako je u njemu) i popila na eks pola litre hladne vode. Sve je još bilo blagoslovljeno ovim svetim propuhom s hodnika, kroz otvorena vrata, koji nam služi kao improvizirana klima i zbog kojih se osjećam kao zoo izložak, pošto svatko tko prođe proviri. I tko da onda uči u ovakvim uvjetima? Eto, tako to izgleda, iz dana u dan, i baš me inspirira. Jedva čekam da se maknem s ovog prokletog asfalta. Uskoro. I onda ću opet dobiti inspiraciju, baš kao u dobra stara (hladnija) vremena.

Objavio Lyra Belacqua u 19. lipanj 2006 20:03:00 | 6 comment(s)

You have bewitched me, body and soul.

Pronašla sam jučer malo slobodnog vremena i  konačno pogledala „Pride and prejudice“. Nisam ni znala što propuštam… žao mi je što nisam prije pročitala knjigu Jane Austen. I još predivna Keira u glavnoj ulozi… Nije ni glavni glumac, Matthew Macfayden, za baciti, ali ja sam se ipak zaljubila samo u lik koji glumi – Darcyja. Ako se itko, dok bude gledao film ili čitao knjigu, poistovjeti s Darcyjem, neka mi se obavezno javi J Inače, isto tako, vrlo se lako poistovjetiti s glavnom junakinjom – romantična duša u potrazi za princem na bijelom konju, kojoj se čini da je svaki na kojeg naleti ipak samo konj. Tko bi rekao da je roman ipak star nekih 200-njak godina? Film nije samo ugodan oku (sviđaju mi se duge scene), nego je zanimljivo slušati koliko su ljudi bili elokventni, koliko vješti na jeziku, koliko talentirani… Danas kao da je sve to ubila tehnologija. Tada se vrijeme kratilo čitanjem književnih djela, slikanjem, sviranjem, šetnjama prirodom… Osjećam se kao da sam rođena u pogrešnom vremenu, nekoliko stotina godina prekasno. Tko ne bi poželio biti u koži Elizabeth? U redu, sad znam po što sljedeće idem u Algoritam J

Objavio Lyra Belacqua u 11. lipanj 2006 23:07:00 | 8 comment(s)

666

Stisli me rokovi, evo jučer saznala da mi ljeto ipak neće biti tako lijepo i dugo, pa ništa od bloganja neka dva tjedna (ma znam da nikom neću faliti ;) Eto jučer sam mislila da mi se srušio cijeli svijet na leđa, al sad vidim da mi se ipak samo činilo. Tko mi je kriv što sam ujutro pogledala na kalendar? Ma ne, nisam praznovjerna, ali ipak je nekako utjecalo…kao i svaki petak trinaesti. I ne samo na mene. Svi su jučer bili nešto nabrijani, a ko šlag na torti još je i vrijeme bilo predivno. Ok, najvažnije je da smo ipak još jednom preživjeli armagedon. Po tko zna koji put.

Pošto toliko škrtarim na riječima, evo, potrudila sam se i pročeprkala po Deviantart.com. Birth. Pretty sick. Hope U like it. I do ;)

Objavio Lyra Belacqua u 7. lipanj 2006 12:21:00 | 11 comment(s)

Bubimir, Bubimir, Bubimir!

Često mi se dešava da, kad nekog pitam je li bio u entomološkom muzeju, odgovor bude tipa: „A di je to?“… Stvarno blesavo, kad je netko u Varaždinu nekih godinu dana i više, hoda na PBZ-ov bankomat svakih nekoliko dana do mjeseci (kako tko J) i ne primijeti ogromnu zgradurinu (točnije palaču Herzer) odmah pokraj. Istina, još uvijek je renoviraju pa s nje vise neke krpetine, ali opet, onaj ogromni leptir na plakatu… E da, to je entomološki muzej. I to najveći u Europi. I stoji tamo već 52 godine. Muzej, a ne palača. Inače sve te bube je vrijedno sakupljao striček Franjo pl. Košćec the Bubimir (1882.-1968.), varaždinski gimnazijski profesor i entomolog. I to neku siću od 50 000 komada, još od 1903. Puuuno leptira, svih mogućih buba, pa čak i biljaka, prepariranih životinja… i sve lijepo uređeno, s imenima, po ladicama i s vitrinama. Sredili su i jednu prostoriju tako da izgleda ko Košćecova radna soba (s opremom za lov, hrpom starih knjiga i „ormarićem za urondat se“ J)… predobro. Osjećaš se ko Indiana Jones. Kukac-verzija. Ili Gregor Samsa. Za studente je ulaz 12 kuna. Evo slučajno se ja danas s još par ljudi zaletjela tamo. Naravno da ima slika! I nema da mi još netko kaže da nije bio.

Objavio Lyra Belacqua u 1. lipanj 2006 15:21:00 | 9 comment(s)